Svakom muslimanu prioritet treba da budu vlastita djela, a ne postupci drugih ljudi. Dakle, posvećenost sagledavanju, preispitivanju i poboljšavanju vlastitih djela, s ciljem ispravljanja grešaka i dostizanja visokog stepena ahlaka i morala, dužnost je svakog vjernika, ali je isto tako i dužnost ne pratiti i ne preispitivati greške i djela drugih.

Posvećenost svojim djelima nijednom vjerniku neće ostaviti prostora da razmišlja i bavi se postupcima drugih, i ovakav način ponašanja sprečava da se kod muslimana javi loše mišljenje o drugom.

Vjernicima je i u Kur’anu i u hadisu Resulullaha sallallahu alejhi we sellem zabranjeno da muslimani sumnjiče i istražuju tuđe mahane, Allah, subhanehu ve te‘ala, kaže: “O, vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha; Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.” (El-Hudžurat, 12)

Osoba koja otkriva tajne muslimana i istražuje njihove mahane, sasvim će sigurno upasti u zamku samozadivljenosti i lošeg mišljenja o drugim ljudima. Takve osobe se izlažu opasnosti da svoje srce napune ohološću i egoizmom, što je puno opasno jer mogu zalutati sa Pravog puta i zaslužiti Allahovu kaznu.

Muslimani trebaju gledati da što više poprave sebe i svoja djela jer nas tako uči nas Poslanik alejhi selam koji kaže: “O, skupino onih koji su povjerovali samo jezicima, a kojima iman nije ušao u srca, ne ogovarajte muslimane i ne istražujte njihove mahane, jer onaj ko bude istraživao njihove mahane, takvima će Allah istražiti mahane, a kome Allah bude istražio mahane, osramotit će ga u njegovoj kući.” (Ebu Davud a Albani kaže da je hadis sahih)

Islam nas uči da imamo lijepo mišljenje o braći i sestrama u vjeri, ne trebamo se zaletavati i odmah osuđivati. Jedan dobri prethodnik je rekao: “Kada bih vidio brata muslimana kako mu s brade kapa vino, prvo bih pomislio: ‘Neko ga je posuo vinom!’ Kada bih ga zatekao kako stoji na vrhu brda i govori: “Ja sam vam Gospodar najuzvišeniji!”, prvo bih pomislio: “On uči kur’ anski ajet!”
Kako je lijepo imati lijepo mišljenje o drugima kako bi drugima dali mira, a i sami imali smiraj!

Čovjek koji je navikao da osuđuje i u prvi mah kritikuje, to mu se usadi u srce, i ustvari to je pokazatelj kakvo je njegovo srce, šta se u njemu nalazi to će na usta izaći.

Imam Ebu Hanife rahmetullahi ‘alejhi., je bio upitan o statusu čovjeka koji kaže: „Ne žudim za džennetom, niti se plašim džehennema, niti se bojim Allaha dž.š.. Jedem mrcinu i klanjam namaz bez učenja Kur’ana i bez obavljanja ruku’a i bez obavljanja sedždi. Svjedočim uvjek onome što ne vidim očima i mrzim istinu, a fitna mi je draga.“

Učenici imama Ebu Hanife rahmetullahi ‘alejhi., rekoše: “Ovaj čovjek je stvarno problematičan.”

Imam Ebu Hanife rahmetullahi ‘alejhi., ukratko odgovori:

„Ovaj čovjek se nada susretu sa Allahom dž.š., a ne žudi toliko za džennetom, i plaši se Allaha dž.š., a ne džehennemske vatre, i ne boji se toga da će Allah dž.š., nepravedan prema njemu biti po pitanju kažnjavanja. Jede mrcinu tj. jede ribu i skakavce, i klanja namaz bez Kur’ana, ruku’a i sedždi tj. klanja dženaze. Svjedoči onome što ne vidi tj. tevhid Allaha, a mrzi smrt – a hak/istina je. Voli pare i djecu – a fitna su.”

Onaj što je postavio pitanje, na mah skoči i poljubi imama Ebu Hanifu rahmetullahi ‘alejhi., u glavu i reče: „Svjedočim da si ti pravo „bure“ znanja!“ (16)

U ovom primjeru, koji je samo jedan od mnogobrojnih primjera, vidimo kako su imami i učenjaci Ummeta tumačili tuđa djela u skladu sa pozitivnim značenjem, ukoliko za to postoji ikakva osnova, makar šanse bile i male, što je u skladu sa milošću ove vjere prema njenim sljedbenicima, gdje smo zaduženi sebi tražiti mahane, i o sebi loše misliti, drugima tražiti opravdanja i o njima lijepo misliti, sve dok se ne izgubi svaka nada i šansa za takvo nešto. Islam je vjera mira i trebamo biti optimisti i gledati na svijet pozitivno, jer ko gleda pozitivno i najgora stvar mu može biti lijepa, a onaj koji sve sa prezirom i mržnjom posmatra, za njega je na najljepša stvar, ružna, tako da sve zavisi od insana.

Rekao je jedan mudrac: „Ko u borbu kreće sa stavom i mišljenjem da je slabiji i da nema velike šanse da pobijedi, takav je unaprijed izgubio borbu.“

Tvoje privatne okolnosti su tvoja lična stvar, a tvoj bonton govora je pravo svih. Zato nemoj miješati svoje lične frustracije sa svojim odnosima prema drugima. U pravila sreće spada i – Budi stalno sa Allahom i nemoj nikom zavidjeti. Ne mrzi i živi jednostavno, ma koliko visoke stepene dostigao. Očekuj dobro, ma koliko se nevolje umnožile. Nauči se darivanju, ne očekujući ništa zauzvrat. Većina naših problema i nesuglasica bi nestala kada bi pričali jedni sa drugima, a ne jedni o drugima. Čovjek koji je u stanju da se okiti saburom, u stanju je da ovlada bilo čim drugim. Jedan od najvećih problema koji se dotiče sumnjičenja jeste što današnji narod voli da tumači, analizira.. I to običan narod, miješa se u posao učenih ljudi.
Kaže jedan šejh: „Nažalost, danas o vjeri govori svako! Vjera je postala poput sofre s hranom kojoj pristupa ko god hoće, iznosi svoja mišljenja, stavove, zaključke, i ovakav je slučaj samo s vjerom, dok o drugim naučnim disciplinama i temama ne govori svako.”

Kako bi život tekao dalje tokom koji je neophodan za svakodnevnicu ispunjenu smirajem i dobrom, nemoj sve analizirati, potom tumačiti, ali ni u svemu cjepidlačiti. Saslušaj, zatim se nasmij i prešuti. Nije nužno da svaku stvar uzmeš u razmatranje. Čistoća srca nije sramota. Prelazak preko lošeg postupka nije naivnost. Praštanje nije slabost. Šutnja nije zatvorenost. To je odgoj i ibadet!

Piše: Preljević Edin

Preuzeto od mimber.ba