Šezdesetih i sedamdesetih godina proslog stoljeća u Gradačcu je bio veoma popularan mali fudbal koji se najčešće igrao na igralištu kod gradskog kina. Kako je u blizini bilo i igralište fudbalskog kluba "Zvijezda", koje se ponekada zvalo i kao „Veliko igralište“ onda je za igralište kod Kina bilo uobičajeno da se kaže "Malo igralište" . Oba igrališta su se nalazila na zemljištu koje se zvalo „Luke“ , ali taj naziv se najčešće koristio samo za igralište kod kina. 
Pričajući ovu priču želja mi je da otrgnem od zaborava jedno vrijeme koje je žiteljima Gradačca poklonila grupa građana okupljena u dvije ekipe malog fudbala. Sve je počelo na tradicionalnim turnirima koje je organizovala SOFK-a (Savez Organizacija Fizičke Kulture) opštine Gradačac.

Turniri su se održavali jednom godišnje, u julu mjesecu, a na njima je znalo učestvovati i po dvadeset ekipa. Tako je bilo i u ljeto 1968. godine. Sve se odvijalo ustaljenom procedurom, počev od prijavljivanja ekipa, utvđivanje parova, delegiranje sudija i sl. Pobjednici su se radovali, poraženi tražili izgovore, a publika je bodrila i jedne i druge. Sve je bilo uobičajeno do poslednjeg kola, kada se prema rasporedu trebala igrati utakmica između „PENJAROLA“ i „TRUHLE VIŠNJE“ . Na toj utakmici će biti ispaljena inicijalna kapisla za sve buduće turbulencije koje će se desiti ljeta 1968. godine. 
A sad da vidimo koji su to naši sugrađani igrali za Penjarol i Truhlu Višnju i kako je došlo do formiranja tih ekipa. Ekipu Truhle Višnje sačinjavala je grupa molerskih radnika okupljenih oko Mulavdić Fikreta, poznatog po nadimku Debeli. U skladu sa molerskim zanatom za ime ekipe je uzeta popularna boja višnje, ali sa prefiksom „truhla“. Umjesto klasičnih dresova nastupali su u molerskim odijelima koja su bila išarana raznim bojama. 

Ekipu Penjarola sačinjavala je grupa studenata i učenika koji su ljetne raspuste provodili u Gradačcu. Prije prijave za sudjelovanje na turniru, članovi ekipe su odlučili da sami kreiraju svoje dresove. Kupljene su bijele majice i crna štamparska boja sa kojom će biti ispisano ime ekipe. Prihvaćen je prijedlog Topčić Safeta da se ekipa zove Penjarol, što je ustvari bilo ime zvaničnog prvaka Argentine, u to vrijeme jedne od najbolji ekipa na svijetu.

Ove dvije ekipe su sa svim svojim specifičnostima odigrale svoju prvu utakmicu. Svjesni da ni jedna od ove dvije ekipe nije u mogućnosti osvojiti prvo mjesto na turniru, igralo se za publiku i za svoju dušu. Turnir je završen i od tada je prošlo četrdeset i šest godina. Pobjednika turnira se ne sjećam, a rezultata još manje. Sjećam se samo da se najviše pričalo o utakmici između Penjarola i Truhle Višnje i da je poslije svih priča i rasprava ostalo nedorečeno koja je ekipa bila bolja, Penjarol ili Truhla Višnja? 
I tada je bačena je rukavica. 
Već sutradan zakazana je nova utakmica između Penjarola i Truhle Višnje. Pobjedniku je predviđena i nagrada koja se sastojala od dva pečena pileta i po jedna gajbe pive i sokova. Pozvane su i sudije, kao i veći broj gledalaca, koji su po inerciji tek završenog turnira u velikom broju došli na igralište Luka. Sa početkom odigravanja utakmice, pripremljena je i nagrada. Pilići su odnijeti u pekaru, a pivo i sokovi smješteni u hladovinu. Utakmica je odigrana u sportskom duhu, a sa fer plej ponašanjem se nastavilo i poslije utakmice. Pobjednici su pozvali poražene da zajednički podijele nagradu. Sjelo se u hladovinu pored Gradašnice, a uz jelo i piće ponovo je uslijedila rasprava, ko je bolji ? Za subotu je ponovo zakazana nova utakmica. Utvrđena je i nova nagrada, ali sada pečeno jagnje po dvije gajbe pive i sokova. Dogovoreno je da se janje peče na licu mjesta i da bude spremno za jelo odmah po završetku utakmice. 

Navijačke strasti su još više rasplamsane pa je na utakmicu došao i veliki broj publike. Po završetku utakmice pobjednici su ponovo pozvali poražene na gozbu koja se ovaj puta odvijala na kuli „Zmaja od Bosne“. Iako je pobjednik zasluženo pobijedio, poražena ekipa mu je opet osporavala legitimitet, pa je kao epilog rasprave ponovo zakazana nova utakmica u treću subotu mjeseca Augusta. Predviđena je i nova nagrada, svakako bolja i veča. 
Treća subota, avgusta mjeseca trebala je konačno definisati koja je ekipa bolja. Penjarol ili Truhla Višnja. Kampanja je počela. Sa puno navijačkih strasti i dobro organizovanim lobiranjem privučen je veliki broj gledalaca. Već sedam dana prije početka utakmice znali su se sastavi ekipa. 

Sastav Truhle Višnje bio je sljedeći: Kapiten ekipe, Mulavdić Fikret zvani Debeli, golman Ćosić Raške Mevludin zvani Teufik, a igrači su bili Vehabović Safet zv. Čupina, Kadić Huso zv. Meksiko, Mulavdić Haris zvani Cican, Dajić Salih zvani Dajkan, Vidaković Vlado i Pušak Branko. Rezervni golman je bio Kadić Asim zvani Pečenjak. Za trenera ekipe imenovan je Hećimović Senahid zvani Baraba. 

Sastav Penjarola je bio sljedeći: Kapiten ekipe, Hamidović Fadil, golman, Alimanović Bego, a igrači su bili, Avdić Džemko, Alimanović Ibro zvani Ćibre, Topčić Safet, Mešanović Zijad i Jašarević Zlatan. Za trenera ekipe imenovan je Kevrić Agan, a za tehniku je bio zadužen Alimanović Ragib. 
Kao i za svaku ozbiljnu utakmicu delegirane su sudije. Za glavnog sudiju je određen je Bahić Safet, prvi pomoćnik je bio Kevrić Mujo, a drugi pomoćnik, Ćosić Sakib. 

Kao nagrada za pobjednika predviđena su dva pečena jagnjeta, a za njihovo pečenje zaduženi suKevrić Mustafa zvani Pidak i Pelešević Salih zvani Tendžera. 
U pripremama ove utakmice učestvovale su i osobe iz muzičke kulture na čelu sa Safetom Bahićem. Naime, protokolom je bilo predviđeno da se poslije utakmice u gradskom hotelu održi zabavno veče. Pozvana je i muzička grupa „Vektori“ u čijem sastavu su gitristi bili Abdulahović Faruk, Popović Vladimir i Mihaljević Ivan, a na bubnjevima je udarao Avdić Muhamed zvani Cican. Kao gost, pridružio im se Safet Bahić sa harmonikom, a pjevali su Hecimović Fadila i Dadić Vahid. 

Ozbiljnost priprema za ovu utakmicu učinilo je da se na Lukama, po slobodnoj procjeni, okupi oko 3000 stravstvenih navijača obje ekipe. 
Prije utakmice, za sve okupljene građane slijedilo je jedno iznenađenje. Iz pravca O.Š „Ivan Goran Kovačić“, prema sredini terena dolazilo je vozilo TV Sarajeva. Zaustavilo se na centru igrališta, a iz njega su izlazili igrači Truhle Višnje. Ovaj nesvakidašnji događaj organizovao jeMulavdić Fikret (Debeli) , a sve zahvaljujući poznanstvu sa Nedžadom Salkovićem , popularnim pjevačom sevdalinki, koji je toga dana bio na snimanju muzičke emisije u Gradačcu. Tada je kapiten Penjarola na teren istrčao sa velikom molerskom četkom u rukama, kao poklonom svojim sportskim protivnicima. Posebno fascinantno je bilo navijanje za svo vrijeme trajanja utakmice. Sportski susret je završen, predviđena nagrada je uručena pobjedničkoj ekipi, a ova je istu podijelila sa svojim protivnicima i sugrađanima koji su bili na organizovanoj zabavi u hotelu.
Ljeto 68` je prošlo, a ove dvije ekipe su u novembru 69` odigrale još jednu utakmicu, koja je na inicijativu Mulavdić Fikreta bila organizovana povodom odlaska Hamidović Fadila na služenje u vojne obaveze. Akteri su bili isti sa razlikom što je Truhla Višnja imala pojačanje u poznatom fudbaleru gradskog kluba „Zvijezde“, Kikić Safetu zvanom Ćire , a Penjarol je bio slabiji za svog možda najboljeg fudbalera Alimanović Ibre zvanog Ćibre , koji je od septembra iste godine već bio na služenju vojnog roka. To je bila i posljednja utakmica između Penjarola i Truhle Višnje. Iz poštovanja prema poraženima pobjednike ovih susreta namjerno nisam spominjao.

I kao što to obično biva, ova priča ima i svoju tužnu stranu. Četrdeset i šest godina poslije ovih lijepih događaja koji su obilježili kraj šezdesetih godina u našem gradu, mnogi akteri ove priče nisu više u životu. U rubriku „In memoria“ iz ekipe Truhle Višnje upisani su: Mulavdić Fikret zvani Debeli, Ćosić Mevludin zvani Teufik, Vehabović Safet zvani Ćupina, Dajić Salih, Pušak Branko, Vidaković Vlado i trener ekipe Hećimović Senahid zvani Baraba. 
Iz ekipe Penjarola zajedno sa njima su Mešanović Zijad, Jašarević Zlatan, i trener ekipe Kevrić Agan. 
Ni fudbalske sudije, Safet Bahić, Kevrić Mujo i Ćosić Sakib, nisu više među živima. 
Umrli su i majstori zaduženi za pečenje jagnjadi, Kevrić Mustafa zvani Pidak i Pelešević Salih zvani Tendžera. 
Nema više ni prvih gradačačkih pjevača Hecimović Fadile i Dadić Vahida. 
Od tri hiljade naših sugrađana koji su bili publika, na fotografiji koju ovdje možete vidjeti zajedno sa igračima Penjarola ima 38 osoba od kojih u životu nisu dvojica, Zulejhić Hajrudin zvani zule i Zukić Osman zvani Zuke. 
Bože dragi, koliko li ih je In memoriam od tri hiljade. 

Ovu priču svima njima posvečujem, a igrače Penjarola i Truhle Višnje od zaborava otimam. 

Posebnu zahvalnost izražavam Hamidović Fadilu koji je nesebično prikupio podatke i fotografije, te na taj način omogućio da ova priča nađe svoje mjesto na mom Blogu o historiji i znamenitostima Gradačca. 

O znamenitostima Gradačca možete više pročitati ako kliknete na BLOG ”. 
Mirza Avdičević