Povodeći se za kur’ansko-sunnetskim smjernicama, naši ispravni prethodnici kao jedno od prioritetnih pravila postavili su sebi – natjecanje u činjenju dobrih djela. Međutim, da li je to naše pravilo? Naše poimanje rada i zalaganja za islam i džemat može se svesti u nekoliko riječi - “neka to uradi neko drugi“, a na planu ostvarivanja ličnih interesa dominira pravilo – “ja ću to sigurno uraditi i angažirat ću i ostale ljude i različite potencijale”. Kada bi naše zalaganje za islam i zajednicu iznosilo tek jedan neznatan procenat rada koji ulažemo u ostvarivanju svojih ličnih interesa, situacija bi sigurno bila dosta bolja. Kako to da pojedinac može uraditi više od zajednice, odnosno, kako zajednica može uraditi manje od pojedinca? Motiv rada zasigurno ima vrlo važnu ulogu, što znači da je svijest o radu za džemat umnogome ispod motiva lične koristi. Ovakvo postavljanje prema zalaganju i radu za islam i zajednicu ne bi bilo alarmantno da se nalazi na nivou pojedinca, kojeg savlada nemar, grješna ljudska priroda ili strasti, međutim, kada ovakvo poimanje pređe na razinu naše kolektivne svijesti ili postane sastavni dio našeg vjerovanja i filozofije življenja, tada stagnira cijela muslimaska zajednica.