Žena je jednog dana pospremila kuću, sve dovela u red. Skuhala kahvu i kada ju je nosila u dnevnu sobu, muže joj je nespretno pružio ruku i kahva se prolila po stolu.

– Što ne paziš, smotani stvore!? – vikne žena oznojena još od spremanja.

– Oprosti reče on.

Zatim ustane muž, pobriše sve tragove i rezignirano šuti. A žena je pomislila u sebi: “Da je ovo uradio netko tko je slučajno svratio u goste, to mi apsolutno ništa ne znači u životu, sve bi bilo drugačije. Nasmiješila bih se i kazala:

– Ne uzrujavajte se bez razloga, sve je ok, lahko je to obrisati.”

Pouka ove priče: Kakvi su to apsurdi. Vrlo često vlastite stresove liječimo vičući na one koji su nam najvažniji, koje volimo jednako kao sebe, a trudimo se uvijek biti uljudni i sa osmjehom pri slučajnom susretu sa nekim beznačajnim i suvišnim, čak i onima koji nam idu na živce. A ne bi trebali. Ne bi smjeli. Ne zaslužuju to.

(Preuzeto)