Oblačan i tmuran dan, i sam je slutio na ne tako lijepe vijesti. Jedan blizak član porodice i veoma drag- hasta. Nekako insan zna da su to posljednji dunjalučki dani. Iako nismo uvijek bili tu jedni za druge, voljeli smo se na jedan tihi način, bajramovali, radovali se i tugovali zajedno.

Jutros sam shvatila šta je to ljubav. Ušla sam u kuću koja je odisala tugom. Vrijeme je stalo, a u tom vremenu samo nije stala ljubav. Ljubav čovjeka prema svojoj ženi. Njegove riječi „ja sam 60 godina proveo sa njom, pa kako da ne tugujem“, nešto su što se urezalo duboko u srce i misli. Šezdeset godina ljubavi, poštovanja, lijepih i manje lijepih dana. U tih šezdeset godina stalo je mnogo toga, mnogi su otišli i došli iz njihovih života, ali oni su ostali uvijek tu jedno za drugo, podrška i u zdravlju, a evo i u bolesti.

Kako sam shvatila šta je to ljubav?

Nakon što sam ušla u sobu i sjela na kauč, vidjela sam čovjeka koji je uvijek odisao vedrinom i raspoloženjem, a danas je izgledao kao da mu je cijeli dunjaluk na leđa stavljen. Nekada čovjek pun energije i života, danas je čovjek sa tamnim podočnjacima i tugom u očima. Koraci, dugi kao vječnost dok dolazi do mjesta na kojem njegova saputnica kroz život leži. Shvatio je da ona napušta dunjaluk i njega. Sjedi pored nje, a ona spava. Lijekovi i bolest su učinili svoje, pa svoje dane provodi u snu. Kaže on: „Neću je buditi- neka spava“ i samo ponavlja: „tako ti je to“, jer u suštini druge riječi koje bi možda prije mogao izgovoriti sada jednostavno nemaju mjesto u njegovom životu. Sve ono što se nekada moglo reći i izgovoriti sada jednostavno nije moglo biti rečeno.

Balkon na kojem su njih dvoje uobičavali sjediti s nama rođacima sada je prazan. Ni mirisa kahve nema, samo jedan sahat otkucava jednu po jednu sekundu. Par narandži i jabuka onako samo ostavljeno na stolu. Vrata koja su uvijek bila otvorena, sada su bila zatvorena.

Gledam ženu, dugo godina slijepu, nije nas dugo vidjela, međutim njeno srce je znalo prepoznati sve nas i uvijek nas je voljelo. U nekom svom svijetu imala je mjesto za sve, iako nismo bili toliko česti gosti na njihovom balkonu.

Upoznala sam ljubav, jutros gledajući nekada energičnog čovjeka kako svojom rukom drži ruku svoje saputnice i voljene žene. Upoznala sam je onog trenutka kada je on svoje čelo stavio na njeno, pa zajedno s njom živio te trenutke. Njegove tužne oči samo su bile uprte u nju, i kao da ništa više nije ni važno osim nje i njenog zdravlja.

Vidjela sam ljubav koju nije trebalo opisati, jer se nešto takvo ne bi ni moglo riječima i bilo kojim jezikom sastaviti. Jednostavno ona se samo mogla vidjeti.

Ma koliko dugo šezdeset godina bilo, za njih je jedan cijeli dunjaluk bio malo, jer evo sada dolazi svom kraju. Cijelo jutro razmišljam, da li ćemo mi biti dovoljno sretni da doživimo ljubav i poštovanje koje se u tišini jedne sobe uvijek moglo osjetiti i vidjeti. Sve kahve popijene ujutro nikada neće moći biti zamijenjene za kahvu popijenu s drugima.

Sve što se proživjelo i rat i mir za njih dvoje je neprocjenljivo, a najviše su vrijedne posljednje dunjalučke minute, jer do ahiretskih ko zna koliko još vremena ima….

Ljubav nije ograničena svijetom, satima i mjestom. Ona je u srcu onih koji su je osjetili, i bez obzira da li je voljena osoba tu ona nastavlja živjeti u srcima onih koji su bili tu jedni za druge.

I tako me jedno tmurno jutro, jedna topla soba, i jedan stari bračni par naučio šta je ljubav. Neka im se Uzvišeni Gospodar smiluje, oprosti im grijehe i sastavi ih na Ahiretu.

Inna lillahi ve inna ilejhi radz'iun