Hvala Allahu - sve više omladine se vraća islamu i uči propise svoje vjere; pa se na ulicama naših gradova sve češće može vidjeti mladić obučen u pristojnu odjeću- ispravnih šerijatskih granica, uredne brade ili djevojka pravilno pokrivena, u širokoj odjeći, neizazovna, nenamirisana. Mislim da ne postoji osoba koja do sada nije pročitala nešto o ovoj temi ili makar čula o tome od drugih. Šerijat jasno definiše vanjski izgled muslimana i muslimanke, ali se ne ograničava na boju, kroj i granice odjeće. Naprotiv: naređuje nam da se odijevanjem, ophođenjem i razmišljanjem razlikujemo od nemuslimana i zahvaljujući tome, da se međusobno prepoznajemo, uspostavljamo ljubav i samilost i činimo dobročinstvo jedni drugima.

Međutim, mnogi muslimani i muslimanke se toliko posvete „vanjštini“ drugih muslimana i muslimanki, da svoje slobodno vrijeme provode zagledajući, mjerkajući, etiketirajući različite nazive jedni drugima, pa u potpunosti zaboravljaju da je skup propisa koji se tiče vanjštine jednako važan kao i skup propisa koji se tiče unutrašnjeg stanja vjernika i vjernice, načinu razmišljanja prema sebi i drugima te uopćeno ponašanje prema drugim ljudima i okolini.

Ova naša situacija je poprilično alarmantna, 'učeni' smo i spremni održati serijal predavanja kada je riječ o 'dozvoljenoj' boji odjeće, materijalu, natpisima na majicama, veličini marame, no potpuno zakazujemo kada je potrebno 'neredovnog' brata ili sestru povesti sa sobom u džamiju, dobrovoljno naučiti nekog Kur'ansko pismo, pokloniti nekome hediju, zaustaviti ogovaranje brata ili sestre u društvu, a kamoli spoznati i mijenjati vlastite greške. Toliko smo se se uposlili posmatranjem i donošenjem generalnog suda o braći i sestrama na osnovu vanjštine, da zaboravljamo neophodnost učenja vlastite vjere, konstantnog napredovanja a ne stagniranja, svođenja obračuna sami sa sobom, popravljanja vlastitih grešaka! Islam je savršen, halal je jasan i haram je jasan; savjetovanje, odvraćanje od zla i upućivanje na dobro je dio vjerovanja- ali nasamo, na najljepši način, uz najljepši pristup i određenim redoslijedom prioriteta, i to počevši od krucijalnih pitanja, vjerovanja, namaza...

Zar se ne bojimo da upravo mi, koji druge mjerkamo i osuđujemo, nismo možda od licemjera, onih koji vanjštinom odaju sliku 'idealnog' muslimana ili muslimanke a u srcu zavide, preziru druge, oholi su, glume ljubaznost i dobrotu, imaju loše mišljenje o braći i sestrama, grudi su im pune negativnosti i pesimizma, smatraju se boljim od drugih ljudi; od onih koji će biti na dnu Džehennema? Zar ne znamo da je ovakvima Džennet zabranjen?

Umjesto da osuđuješ druge, zapitaj se, kakva je tvoja unutrašnjost brate/ sestro? Da li ti voliš svoju braću muslimane? Odnosno da li im želiš ono što želiš sebi? Da li bi kupio/la nekome poklon bez ikakvog povoda? Da li se obraduješ kada ti neko nazove selam ili odgovaraš reda radi? Da li se obraduješ kada čuješ za uspjeh svog brata/sestre ili grizeš prste od muke? Da li istinski želiš da tvoj brat/sestra nađe hairli suprugu/supruga? Da li doviš za svoju braću i sestre? Da li prezreno gledaš na svoju nepokrivenu sestru ili smatraš da su svi prisutni bolji i jači u islamu od tebe? Da li pokazuješ svoje postupke da bi te drugi hvalili?

Ko se uposli sobom i proučavanjem svojih mahana i pogrešaka zaista mu neće ostati vremena da istražuje tuđe postupke. Zato te pitam, kakva je tvoja unutrašnjost?
 

Autor: sestra Safija